Kolači i putovanja

Oduvijek sam volio putovanja i slatko. I onda kad nešto baš voliš, to i konzumiraš. Nađeš već način. Za slatko nije problem. Srećom, meni uglavnom nije bio problem ni za putovanja. Kao mali, svako ljeto smo provodili u Turskoj, u Istanbulu. Već tad sam znao da volim biti negdje drugo. Negdje gdje se priča drugi jezik, negdje gdje možeš kupiti nešto što kod nas ne možeš. Nisam bio zahtjevan nikad. Moja jedina želja na putovanju u Tursku je bilo Kinder jaje i Coca Cola u konzervi. To mi tad nismo imali.

Već sa nekih 12  ili možda 13 godina počeo sam šetati i istraživati Istanbul, sam. Šta ću kad neće niko sa mnom. Vrlo brzo sam naučio veliki dio ovog čuda od grada. Volim Istanbul. Volim njegovu atmosferu. Volim njegove ulice. Volim ljude u Istanbulu. Volim sve u Istanbulu. To je grad koji se ne može ne voljeti. Mislim, toliko je veliki, i toliko toga nudi, da će i najveći tersovi naći nešto što im se sviđa. Meni se sviđa skoro sve.

Volim Ortakoy. Volim i Beyoglu. I francusku ulicu. I Levent volim. I Nišantaš volim. I Tunel volim. I Sultanahmet volim. I Eminonu, i Ulus, i Etiler, i Bebek. Istanbul je čudo. Sve volim. Ako vas baš zanima, Ortakoy volim najviše. Eto tako. Vodiću vas ovih dana u Istanbul svakako. I onda kada odete, znat ćete sve gdje treba da idete i da vidite sve što se vidjeti mora u ovom ludom gradu na dva kontinenta.

I tako, to su bila moja prva putovanja. Ne računam putovanja na more u Hrvatsku. U drugom razredu gimnazije, brat me je poveo na putovanje u Sekešfehervar, u Mađarsku.  Utakmica Željo-Videoton. Do tog momenta sam kao navijao za Sarajevo. Uslov za odlazak u Sekešfehervar je bio da počnem navijati za Želju. Haha, kao da je to neki problem. Od tog momenta sam vatreni navijač Želje. E, da, ali ne ide to baš tako lako. Moj manijakalni Željo brat je postavio dodatni uslov. Moraš sve znati. Tim, utakmice, rezultate, datume, jednostavno sve. „E tad se računa da navijaš za Želju“, reče on meni jedne večer u našoj potpuno plavoj sobi.

Šta se mora nije teško. Knjigu u šake i za nekoliko dana, postajem expert za milionski kviz o Želji. Učim kao lud. Sve znam. Ali ne ide ni to baš tako lako kako se misli. Svaku ili bar svaku drugu noć negdje oko tri ili 4 ujutro slijedi provjera znanja. Ona krilatica u po dana u po noći dobiva svoj pravi smisao. Slijedi buđenje. „Hajde“. „ Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Ćilić,…. i danas pamtim taj sastav. Nakon tačno trideset godina. Prolazi nekoliko dana, i noći i ispit je položen. Idemo u Sekešfehervar. Ma sve uredu. Učio bih ako treba i još. Idemo. Super nezaboravno putovanje. Autobusom. Sa navijačima. Sve pjesme znam napamet. U Sekešfehervaru, utakmica, sad već legendarna, završava tužno. Željo izgubio. Ne da sam nasekiran. No ostaje još revanš. Idemo na Grbavicu. Željo ponovo gubi. Ne idemo dalje. Mislim da sam otišao na još jednu utakmicu, i onda je to bilo to. Sad više ne moram navijati ni za koga. Samo sekiracija. Ne mogu, želim da se radujem životu. Želim da jedem kolače i da putujem. A stara dobra poslovica „ako nešto iskreno želiš to i dobiješ“, potvrdila mi se bezbroj puta.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s